The Wolfman

Poslednja ekranizacija drevne priče o vukodlaku je od februara 2010. dostupna na kino platnima i piratskim DVD-ima. Priča je ovaj put smještena u davnu 1880, u viktorijansku Englesku, u koju se Lawrence Talbot (glumi ga Benicio Del Toro) vraća iz Amerike da bi saznao šta se to desilo njegovom nestalom bratu.

U domovini mu se vraćaju i teške slike iz djetinjstva (smrt majke), a sve otežava susret sa distanciranim i autoritarnim ocem, sir John Talbotom (Anthony Hopkins). Mnoštvo nasilja, krvave scene, ugrizi, rane ... doprinose tome da film nosi oznaku R (ograničena gledanost: djeci ispod 17 godina nije dozvoljeno da sami gledaju ovakve filmove – mada je upitna korisnost gledanja i za ostale). Ono što privlači moju pažnju je rečenica sa početka filma (a možete je pronaći u svakom online opisu priče): “Svaki čovječ koji čist u srcu i govori svoje molitve noću, Može postati vuk kada on naiđe i jesenji mjesec je pun.“ Cijela poenta je da vam ništa ne pomaže u borbi protiv izopačenja vaše prirode i naravi na ovaj način. To se dešava dobrim osobama, pa i pobožnima (kao što tekst kaže, one koje izgovaraju svoje molitve noću): ništa ne pravi razliku, kada izađe pun mjesec sve je već prekasno. Osim okultnog prikaza dijela stvarnosti, upravo ovaj determinizam je ono što me naročito brine u ovakvim i sličnim filmskim ostvarenjima. Ja sam osuđen na određenu sudbinu i ništa ne može da je promijeni. Ovo se posebno pokazuje u određenim aspektima naših života, naročito na našim balkanskim prostorima, gdje se ljudi sažive sa svakim oblikom života i neživota, zbog nekog sudbinskog određenja. Tako, siromašni moraju da budu uvijek siromašni, a jadni i odbačeni da budu odbačeni i jadni. „Tako im pao grah, takva nafaka, takav ti je horoskop, neko ga prokleo, bacio nešto...“ i milion sličnih zvučnih termina kojima je glavni cilj da zarobe pojedince i grupe u statusu quo i da se zadovolje njime bez obzira kako nakaradan bio. Istina je drugačija: možda i nisi uvijek odgovoran za svoju istoriju, ali ti sam određuješ svoju geografiju: ne mogu da promijenim gdje sam bio, ali mogu da utičem gdje ću se danas naći. Možda nisam mogao da promijenim svoje roditelje, ali mogu da promijenim kakav ću ja biti roditelj. I kao što Bono iz U2 pjeva, „Where you live should not decide, whether you live or whether you die.“ Naš život ne određuje izgled mjeseca niti sadržaj kafienskog ostatka na dnu šolje nego naše odluke. Mnogo toga se još uvijek može promijeniti. Ne zaboravite da uvijek imate na raspolaganju onu noćnu molitvu.

Written by :

Administrator