http://www.youtube.com/watch?v=JKfZrbS79To

Tekst kojeg Eli često spominje u filmu je iz druge Pavlove poslanice Timotiju 4. poglavlja 7 stih - "Dobar rat ratovah ... vjeru održih." Iako je sniman u kontekstu hrišćanstva, film svojom tematikom zadire u svaku religiju svojim pitanjem očuvanja i praktikovanja vrijednosti svetih spisa i knjiga. I pored postmodernističke duhovnosti koja nije zainteresovana za institucionalnu religioznost, fundamenzalistički pristup vjeri je prisutan u skoro svakoj denominaciji svih vrsta. Za mnoge vjernike, pa i za neke vjerske lidere, mnogo je važnije očuvati "sveti kod" nego ga sprovesti u djelo - tako su odavno nastali hipokriti koji su religiju učinili suvoparnom, dosadnom pa čak i negativnom. Sa druge strane, živjeti po načelu nije samo borba sa svijetom oko sebe nego i sa svijetom u sebi, koja čini se da je teža i komplikovanija od ove prve.

http://www.youtube.com/watch?v=u8lGCjd9W8U

Priča se vrti oko toga da su Bogu ljudi najzad dosadili i on želi da ih uništi. Zašto? Paaa, film i nije baš mnogo određen oko ovog pitanja. Neka od nagađenja su mržnja, rasizam i rat. Jedna od ličnosti u filmu kaže da je to zbog toga što je Bogu „muka od svega.“ Prvi put Bog je to uradio pomoću potopa, a ovaj put on na zemlju šalje anđele koji će da urade taj ružni posao, iako se ne daje odgovor zašto anđeli a ne neka globalna katastrofa poput one u 2012. No jedan od anđela, Mihael (Paul Bettany), se ne slaže sa Božjim planom. On voli ljude skoro kao Bog (i ovdje nedoslijednost: ovaj anđeo ih očigledno voli više od Boga no ...) i stiže sa kamionom punim oružja sačuva kelnericu po imenu Čarli (Adrianne Palicki) koja treba da rodi nekoga koji je jedina nada ovog svijeta, a koga Bog želi da uništi (!!!???##). Ni nekima u filmu nije jasno o čemu se u stvari radi: kuvar govori Mihaelu kako sve ovo nije ni slično onome što on zna o Bogu i Bibliji, na što mu Mihael odgovora riječima koje negiraju istu kao neki izvor istine. Doug Jones koji glumi u ovom filmu sam kaže da mu je bilo čudno glumiti u filmu u kome je Bog negativan lik, ali po njegovim riječima „htjeli su da iskoriste moje lice i ime da promovišu film, tako da je to onda bilo važno i za njega.“ Ukoliko želite nešto da saznate o biblijskoj priči o uništenju zemlje, bolje pročitajte te tekstove nego da se oslanjate na ovakve i slične filmove. Nadamo se samo da im neće pasti na pamet da snimaju i drugi dio.

http://www.youtube.com/watch?v=vAaoFfh7CSQ

Upotrijebivši Roberta Downey Jr. i fantastičnog Jude Lawa film čini se da je pogodio dobitnu kombinaciju – bar što se tiče prihoda na blagajnama kada se uporedi sa uloženim novcem. I Sherlock i njegov pomoćnik Dr Watson su se pomakli od uobičajenog prikaza dvojice starijih likova – oni su ovaj put mlađi, spretniji u borbi ali i u vezama sa suprotnim polom. Njihov glavni neprijatelj je Lord Blackwood (Mark Strong), negativni član hramske lože Templara u Londonu, tačnije sin njenog predsednika. Standardna priča o crnoj ovci u porodici, Blackwood se odmetnuo i želi sve za sebe: moć i novac. Sherlock naravno otkriva da je početni uspjeh i strah koji Blackwood širi povezan samo sa sujevjerjem i predrasudama: magija ne postoji, samo jasne činjenice (koje i nisu tako jasne svima). Bez obzira na citiranje Biblije (apokaliptična knjiga Otkrivenje Jovanovo), magiju i rituale, ovaj film ne vjeruje u natprirodno – sve je čisti racio, što je pomalo čudno za postmoderno vrijeme u kome je nastao. Ne postoji ni đavo ni bog, svi problemi se mogu riješiti dedukcijom, doduše neobičnom i nesvakidašnjom koju naravno posjeduje Sherlock Holmes. Uvođenjem profesora Moriartyja iz sjene, postavljena je scena za nastavak ovog filma, u kome se i sledeći problem treba riješiti, bilo da se Dr Watson oženi sa Mary ili ne.

http://www.youtube.com/watch?v=EiYWgkJzjkk&feature=related

U domovini mu se vraćaju i teške slike iz djetinjstva (smrt majke), a sve otežava susret sa distanciranim i autoritarnim ocem, sir John Talbotom (Anthony Hopkins). Mnoštvo nasilja, krvave scene, ugrizi, rane ... doprinose tome da film nosi oznaku R (ograničena gledanost: djeci ispod 17 godina nije dozvoljeno da sami gledaju ovakve filmove – mada je upitna korisnost gledanja i za ostale). Ono što privlači moju pažnju je rečenica sa početka filma (a možete je pronaći u svakom online opisu priče): “Svaki čovječ koji čist u srcu i govori svoje molitve noću, Može postati vuk kada on naiđe i jesenji mjesec je pun.“ Cijela poenta je da vam ništa ne pomaže u borbi protiv izopačenja vaše prirode i naravi na ovaj način. To se dešava dobrim osobama, pa i pobožnima (kao što tekst kaže, one koje izgovaraju svoje molitve noću): ništa ne pravi razliku, kada izađe pun mjesec sve je već prekasno. Osim okultnog prikaza dijela stvarnosti, upravo ovaj determinizam je ono što me naročito brine u ovakvim i sličnim filmskim ostvarenjima. Ja sam osuđen na određenu sudbinu i ništa ne može da je promijeni. Ovo se posebno pokazuje u određenim aspektima naših života, naročito na našim balkanskim prostorima, gdje se ljudi sažive sa svakim oblikom života i neživota, zbog nekog sudbinskog određenja. Tako, siromašni moraju da budu uvijek siromašni, a jadni i odbačeni da budu odbačeni i jadni. „Tako im pao grah, takva nafaka, takav ti je horoskop, neko ga prokleo, bacio nešto...“ i milion sličnih zvučnih termina kojima je glavni cilj da zarobe pojedince i grupe u statusu quo i da se zadovolje njime bez obzira kako nakaradan bio. Istina je drugačija: možda i nisi uvijek odgovoran za svoju istoriju, ali ti sam određuješ svoju geografiju: ne mogu da promijenim gdje sam bio, ali mogu da utičem gdje ću se danas naći. Možda nisam mogao da promijenim svoje roditelje, ali mogu da promijenim kakav ću ja biti roditelj. I kao što Bono iz U2 pjeva, „Where you live should not decide, whether you live or whether you die.“ Naš život ne određuje izgled mjeseca niti sadržaj kafienskog ostatka na dnu šolje nego naše odluke. Mnogo toga se još uvijek može promijeniti. Ne zaboravite da uvijek imate na raspolaganju onu noćnu molitvu.

http://www.youtube.com/watch?v=q6CJenNMsb4

Trideset godina kasnije Warner Bros. Pictures i režiser Louis Leterrier prave novu verziju Borbe titana. Uz pomoć kompjuterski generisanog dizajna, čudovišta su strašnija i realističnija (bolja) nego ranije, što se ne može u potpunosti reći za ostatak filma. Persej, siromašni ribar, rođen od žene a opet sin Zeusa, je vođen gnjevom protiv boga Hada koji je dobio odobrenje da istrijebi nepodobne ljude. Bogovi, čini se imaju veoma slične emocije prema ljudima: nisu zadovoljni sve većom ljudskom arogancijom, a samim tim nedostatkom obožavanja. Predvodeći grupu neustrašivih ratnika, Persej kreće na neizvjesno putovanje u zabranjene svjetove. U borbi protiv prokletih demona i neustrašivih čudovišta, može da preživi jedino ako prihvati svoju moć boga i kreira sopstvenu sudbinu. Tako da se cijela priča vrti oko borbe za moći, koja se ovaj put vodi ne između istoka i zapada, Rusije i Amerike, nego između bogova i ljudi. Zanimljiva teza, zar ne? Čini se da je čovjek najzad (ili ponovo) pronašao pravi izvor svojih problema: u bogu / ili u više njih. Rješenje svih problema nalazi se shvatanju kako je čovjek u stvari bog. Osim pokušaja pravljenja rimejka jednog filmskog hita, ovdje je na djelu obnavljanje neopaganske, a danas new age filozofije: čovjek je sam sebi bog, autoritet – dovoljno je da nauči sva načela duhovnog zakona „uradi sam“ i problem je riješen. U stvari, taj problem i nije u njemu nego van njega, a kraj je onda kada svako od nas shvati da je on u stvari bog. Zanimljivo je samo koliko su ovi „današnji“ New age bogovi veoma slični onim helenističkim – ni traga od božanski uzvišenih vrijednosti. Možda najbolja zajednička osobina im je stalni sukob.

http://www.youtube.com/watch?v=RbuEhwselE0

Hipatija je zaista postojala, živjela je između 350 i 415 godine nove ere u Aleksandriji, gdje je i smještena radnja ovog filma. Širi okvir priče je postanak nove, hrišćanske religije, koja se za svoje mjesto pod suncem i u srcima ljudi bori sa paganizmom, a kasnije sa judaizmom. Tvorci filma su (pisci scenarija su Mateo Gil i Alejandro Amenabar koji je i režiser) se zaista potrudili da prikažu tamnu stranu hrišćanstva i možda je dodatno zatamnili. A možda je i bolje reći da ovako uistinu izgleda hrišćanstvo bez Hrista, tj. bez onih osobina i karakteristika koje je on stalno poučavao, a koje su njegovi sledbenici često mijenjali za ime i čisto deklarisanje. Sukob nauke i vjere je jedna od modernih tematika dotaknuta u ovom filmu, s tim što je sva simpatija režije na strani nauke koji očigledno smatraju da su ovo nepomirljivi stvarnosti. Vjeru (nedostojanstveno) predstavljaju biskupi željni vlasti i vjernici žedni krvi svojih neistomišljenika. „Parabolani,“ crkvena policija zadužena za očuvanje reda i mira je slična stvarnoj sličnoj ustanovi koja je postojala, inkviziciji – samo što je ova druga bila mnogo okrutnija. Hrišćani su u ovom filmu prikazani kao ratoborna, netolerantna i neobuzdana rulja. Ako bi se iz njega poučavali, sigurno bi svašta mogli da naučimo, samo je pitanje koliko je od toga uistinu tako u stvarnosti. U svakom slučaju, svaki pojedini hrišćanin se može poučiti kakav ne treba da bude i koliko je potrebno Hristovu religiju ponovo prikazati onakvom kako je opisana u Bibliji i kakva je bila u početku, oslobođenom tradicije i ljudskih slojeva nakupljenih vijekovima. A možda najpotrebniji podsjetnik za sve nas se nalazi u tome da ne procjenjujemo cijelu grupu ljudi, koja god ona bila, prema jednom njenom predstavniku, sviđao se on nama ili ne. Ovo je od izuzetne važnosti u današnjem društvu gdje javno deklarisanje ne samo da može prevariti nego nanijeti mnogo šteta onima koji su istinski na toj strani. Ovo važi za sve nas, bilo kojoj "grupi" pripadali.

http://www.youtube.com/watch?v=X5-aOpznm44

Ona obrađuje temu života zaposlenih žena u megapolosima današnjice koji nemaju vremena za brak, volje za djecom ali imaju izrazitu potrebu za zadovoljenjem svojih seksualnih potreba. Takođe, teme poput seksualno prenosivih bolesti, sigurnog seksa i promiskuiteta (čestog mijenjanja seksualnih partnera) su uveliko zastupljene u ovoj seriji. 2007. godine, časopis Time je proglasio ovu seriju kao „jednu od 100 najboljih TV emisija svih vremena.“ Pored pokušaja da zarade novac i zasmiju publiku (žanr ovog filma je romantična komedija / drama; iako je označena velikim slovom R zbog velikog sadržaja seksualnosti i puno psovki), tvorci filma žele da gledaoce nauče tri bitne stvari, koje se ne suprote samo hrišćanskom moralu i kulturi (zemlje iz koje film potiče) nego i učenju svih monoteističkih religija.

1. Seks je osnovna stvar u životu – lik Samante iz filma ovo jako dobro prikazuje svojim strahom od gubitka želje u svojim poznijim godinama. Život bez seksa je, po ovoj ideji, život bez smisla; zato iskorisite vrijeme i ne razmišljajte o školovanju, zaposlenju i ostvarivanju bilo kakvog pozitivnog uticaja za svoju zemlju i na ljude oko sebe. Zadovolji svoje želje, a prvenstveno seksualne.

2. Život u braku je glup i dosadan – sve osim Samante su udate i to više nije zanimljiv život kao nekada, jer su sada tu muž i djeca. Veoma je zanimljivo često plasiranje ove ideje u javnost putem filmova i reklama, što neki povezuju sa načinom borbe protiv porasta stanovništva na ovoj zemlji. Iako nisam toliko „u fazonu“ zavjera, svakome je jasno i očigledno da pojedini ljudi koji stoje ispred i iza kamera imaju nešto protiv davanja obećanja „dok nas smrt ne rastavi.“ Možda zato što mnogi od njih u tome nisu uspjeli.

3. Homoseksualnost je normalna, prirodna, lijepa i mora biti legalizovana – Jedna od prvih scena u filmu je homoseksualno vjenčanje u Konektiketu, SAD, iz 12. novembra 2008. godine. Možda je i ovo jedan od pokušaja smanjenja populacije, reći će sledbenici teorija zavjere. U svakom slučaju, ovo više nije skromni poziv za poštovanjem ličnih sloboda i na ovom području ljudskog života, nego nerijetko nasilni zahtjev svima da se pomire sa onim što je po njihovom ličnom ubjeđenju i uvjerenju neprihvatljivo, a za neke i bohgohulno. Jedini poziv koji bi pisac ovog teksta uputio čitaocima istog je da pronađu za sebe izvor informcija na kojima će zasnivati svoje životne vrijednosti dalje od Hollywooda i da svoje odluke donose znajući da će sami lično snositi posledica pogrešnih izbora.

http://www.youtube.com/watch?v=bZ7Li5w2I-k

Još jedan veoma moćan spoj kamere i kompjutera. I možda se ovdje nalazi i slaba tačka ovog filma: čini se da glavnom glumcu, Dastanu, (Jake Gyllenhaal) nije bilo dovoljno devet mjeseci vježbe za oprobavanje u parkour vještini ili onoga što se takođe naziva slobodno trčanje (freerunning). U određenim momentima gledaoci pred sobom imaju slow motion koji je tu upravo da nadoknadi njegove slabosti. Takođe ovaj glumac odudara prilično od sredine u koju je stavljen svojim izgledom, posebno licem, koji je daleko od izgleda Perzijanca ili bilo koga drugog sa Bliskog istoka.

Sa druge strane, film ističe glavnu karakteristiku većina naroda bliskog istoka, a to je poštovanje i vrijednost porodice. Ona se stalno ponavlja kroz prikaz odnosa oca i sina, brata i brata. Ali takođe pokazuje kako se i ovaj sveti odnos može pokvariti i kako ga uglavnom u životu kvari pohlepa, želja za novcem, moći i vladanjem jedni na druima. Mislim da većina gledalaca ima mjesta za popravak na ovom području svog života. Samo što u našem slučaju mi nećemo imati 1000 prilika za to, jer ne posjedujemo nož koji vraća vrijeme unatrag.

To je druga velika tema ovog filma: kako ispraviti ono što se u prošlosti desilo, a što nismo željeli da se desi ili nismo mogli da spriječimo. Lijepo bi zaista bilo imati takvu mogućnost, ali na žalost, kada se završi film poslije 103 minuta, mi shvatimo da je život van ekrana malo drugačiji. Ostaje nam jedino da više razmišljamo o našim riječima, postupcima i odlukama, jer ne postoji mogućnost „save game“ i nastavi kasnije.

Kada princeza Tamina (Gemma Arterton) objašnjava cijelu priču o nožu, vidi se da ko god da je pravio ovu priču dosta je pozajmio od biblijskih priča ili njenih tumačenja (ispravnih ili pogrešnih, procijenite nakon čitanja biblijskih tekstova). Dastan dolazi iz siromaštva da postane princ (Mojsije / Musa); kaže da je bogovima dosadila zloća ljudi i da su riješili da ih unište pustinjskom oslujom (potop i Noje / Nuh) te da je rješenje nađeno u djevojci čistog srca koja je zastupala ljudski rod. Iako u ovoj djevojci neki vide sliku Isusa iz Nazareta, čini mi se da je njena uloga bliža katoličkom viđenju djevice Marije, koja je prilično istisnula posredničku ulogu Isusa Hrista i zauzela mjesto Boga. To je naročito vidljivo u Međugorju, Mariji Bistrici, Lurdu i na mnogim drugim mjestima širom svijeta.

Ali stvari su se promjenile. Vremenom je vojska preuzela obalsku stražu. U početku su vojnici i volonteri zajedno spašavali brodolomnike ali je vremenom preovladalo mišljenje da bi profesionalci to trebali da rade.

Volonteri su prestali da stražare u malim kolibicama. Prestali su da posmatraju brodove u opasnosti. Prestali su da šalju timove koji bi spašavali brodolomce.

Ipak, jedna čudna stvar se dogodila. „Spasioci“ nisu mogli da se rasformiraju. Njihovo udruženje postoji i danas. S vremena na vrijeme, članovi se sastanu da bi imali zajedničku večeru. Uživaju u zajedničkom druženju. Jedino što više nisu u poslu spašavanja.

Ti i ja smo smo stvoreni da budemo u poslu spasavanja života. Mi to često ne vidimo, jer smo preokupirani sobom. Ali ljudi oko nas svakog dana imaju male mini-brodolome. Prijatelj koji je dobio otkaz na poslu; dijete koje koje ima problema u školi,

prijateljica koja se svadja sa svojim mužem i razočarana je u brak; kolega koji je izgubio novac na kocki; školska drugarica koja je ostala trudna.

I najčesći konopac za spasavanje koji možemo da ponudimo su naše riječi. Svaka riječ koju izgovorimo ima snagu da ili da malo života i snage ljudima ili da uništi duh i snagu. Mi imamo mogućnost da ponudimo brodolomnicima prihvatanje, ljubav i nadu. Ali isto tako imamo mogućnost da ponudimo kritiku, osudu i odbacivanje.

Isus, žena i bacači kamenja

Postoji jedna priča u Bibliji o ženi koja je doživjela brodolom i o ljudima koji su zaboravili da trebaju biti u poslu spasavanja brodolomaca. To je takodje priča o nekome ko je svoj život dao da bi spasio brodolomce.

“A Isus ode na Maslinsku goru. A ujutro dodje opet u hram, i sav je narod dolazio k njemu, i on sjede i učaše ih. Tada književnici i fariseji dovedoše jednu ženu, uhvaćenu u preljubi, pa je postaviše u sredinu i rekoše mu: učitelju, ova je žena uhvaćena baš kad je činila preljubu. A Mojsije nam je u zakonu naredio da takve žene kamenjem ubijamo: šta ti kažeš na to? Ovo pak rekoše kušajući ga, da bi imali zašta da ga optuže. No Isus se saže dole i pisaše prstom po zemlji. Ali kako su ga i dalje pitali, ispravi se i reče im: ko je od vas bezgrešan – neka prvi baci kamen na nju. i opet se saže te pisaše po zemlji. A oni čuvši to izlažahu jedan po jedan, počevši od najstarijih do poslednjih; tako osta sam Isus i žena stojeći na sredini. Isus se tada ispravi i reče joj: ženo, gdje su? Ni jedan te ne osudi? Ona reče: niko Gospode. Na to joj Isus reče: Ne osudjujem te ni ja; idi i od sada više ne griješi.“” Jovan 8:1-11

Ona je bila mlada i mastala je o bracnom zivotu. Mastala je o muzu koji je voli, o djeci koju podize i o porodici. Ali stvari u njenom zivotu nisu isle putem koji je ona planirala. Bila je razocarana u svoj brak. Mozda je to bila krivica njenog muza, mozda njena, ali vjerovatno, kao sto to obicno biva, krivica je bila obostrana.

Jednog dana ova zena je srela drugog muskarca. On ju je primjetio. Cinilo joj se kao da je on spreman da je saslusa, i to je prijalo njenom ranjenom srcu. Izgledalo je kao da on brine. U pocetku sve je bilo nevino. Ali jednog dana oni su presli liniju. Mozda je to bio dodir koji je trajao predugo. Mozda je to bio pogled koji je obecavao nesto vise. Mozda je to bio razgovor koji je postao suvise intiman.

Tog dana ona je presla liniju. Mozda to nije ni primjetila u tom trenutku. Djavo se obicno trudi da ucini takve momente mracnim i maglovitim tako da smo mi skoro potpuno nesvjesni onog sto izabiramo.

Ali ona je izabrala.

A onda je pocla da prelazi i druge linije, sve dok ovo nije postala prava ljubavna afera. Odjedanput ona je pocela da zivi dva zivota u dva svijeta. Kad je bila u jednom svijetu, pretvarala se da drugi ne postoji. Nije zeljela da razmislja kako bi ovo moglo da utice na djecu. Nije zeljela da razmislja kako ovo unistava njenu dusu.

Jedan grijeh vodio je drugom.

Nekada je govorila samo istinu. Kad je prvi put slagala svom muzu gdje ide, da bi mogla da bude sa ovim covjekom, njeno srce je lupalo, pocrvenila je, i bila je sigurna da njen muza zna da ona ne govori istinu.

Ali sada, ona je postala strucnjak u laganju muzu i djeci. Iako to ne primjecuje ona je postala lazov.

Kad je prvi put otisla u crkvu i cula propovjed, nakon sto je spavala sa drugim covjekom, bila je sigurna da svako moze da vidi krivicu na njenom licu. Mislila je da ce svi saznati. Mislila je da ce je Bog ubiti gromom sa neba. Obecala je Bogu da vise nikad u zivotu nece vidjeti tog covjeka.

Ali niko nije saznao. Nije bilo groma. Bog nije nista uradio.

Sada, ona je u stanju da ide u crkvu i da uopste ne misli o svom grijehu. Ona ne misli puno o Bogu takodje. Trudi se da misli o drugim stvarima za vrijeme molitve.

Postala je licemjer.

Sve dok je to tajna, ona ne zeli da se opterecuje time. Ponekad se probudi u sred noci sa hladnim znojem na celu, ali to obicno prodje. Ona ne primjecuje sta joj se desava.

Ali onda dolazi ta noc. Ona je sa covjekom s kojim je bila toliko puta prije toga. Ali obog puta se dogodilo. Vrata su se otvorila. Nekoliko muskaraca su stajali vani cekajuci i gledajuci, ali sada oni ulaze unutra i hvataju je. Ona vristi, place i moli za milost.

Dala bi sve sto ima da moze da se vrati nazad tamo gdje je prvi put presla liniju. Ali ne moze. Ti se nikada ne mozes vratiti nazad. Ovaj nerealni lavirint u kome je zivjela tako dugo je srusen. i kao nakon prvobitnog pada u grijeh, njene oci su se otvorile. Ona vidi da je gola, i postidjena je. Zeli da se sakrije ali nema gdje.

Iznenada ona shvata zasto je ovdje. Ona je to izabrala. Ona je izabrala ovaj zivot. Ona je napravila 1000 izbora koji su neizbjezno vodili ovom trenutku.

Ubila bi se odmah kad bi joj dopustili, ali joj ne dopustaju. Umotali su je u plahte i odveli.

Poput paralizovanog covjeka, grupa ljudi su je odnijeli Isusu koji je poucavao narod. Ali ovog puta ona nije odnesena na odru vec je umotana u plahte. Ljudi koji su je donijeli Isusu nisu njeni prijatelji vec neprijatelji. Ona je dovedena, ne da bude izlijecena vec ubijena.

Ovaj incident se dogodio u dvoristu hrama, gdje je Isus poucavao. Grupa fariseja i ucitelja zakona ga je prekinula vukuci ovu zenu uhvacenu u preljubi. Prema obicaju, bila je skinuta do pojasa. Uplasena, bespomocna, javno ponizena, ova zena drhti pred Isusom, rukama pokrivajuci sovje nago tijelo.

Preljubu cine dvoje, ali zena stoji sama pred Isusom, iako je zakon kaze da oboje moraju biti kamenovani. Mozda je njen ljubavnik bio upravo jedan od fariseja.

Jovan nam jasno kaze da su fariseji zeljeli da uhvate Isusa u zamku.

“Ucitelju, ova zena je uhvacena u preljubi. Zakon kaze da je treba kamenovati. Sta ti kazes?” i oni misle u sebi. Sad je nas. Ako joj pokaze milost, optuzicemo ga da ne postuje Mojsijev zakon. Ako kaze “Kamenujte je” bice u problemu sa Rimljanima koji su zabranili Jevrejima da pogube bilo koga.

Tu je zena – koja drhti od straha i krivice; koja je izgubila svaku nadu; koja vjeruje da ce uskoro umrijeti. Ali njeni tuzioci je cak ni ne vide. Sve o cemu razmisljaju: “Sad smo ga uhvatili.” Oni stoje sa kamenom u svojoj ruci, i samo cekaju na Isusovu rijec.

Ali prije nego sto idemo dalje, prije nego sto ih prebrzo osudis, hajde da te zapitam: Jesi li ikada drzao kamen u svojoj ruci?

Grijesi duha

Biblija dijeli grijehe u dve kategorije:

“Grijesi tijela” i “Grijesi duha”

Grijesi tijela obicno ukljucuju nase apetite koji odu van nase kontrole: preljuba, prozdrljivost, pijanstvo. Ovo su vidljivi grijesi.

S druge strane, grijesi duha, nisu tako vidljivi. Oni se zovu ponos, oholost, sebicnost, samo-pravednost, kritizerstvo. Ovi grijesi generalno nisu tako sareni i upadljivi kao grijesi tijela. Oni ne izazivaju mnogo traca, mozda zato sto je trac takodje jedan od grijeha duha. Skoro nikad nisam cuo da je drustvo sankcionisalo nekog zbog ovih grijeha. Ljudi u nase vrijeme ne pridaju mnogo paznje grijesima kao sto su ponos i oholost.

Ali Isus jeste. Novi Zavjet nam daje iznenadjujuce puno prica koje ukljucuju tri osobe: gresnika tijela, gresnika duha i Isusa. Tako imamo pricu o fariseju, gresnoj zeni koja je pomazala Isusove noge; zatim pricu o fariseju i skupljacu poreza; o izgubljenom sinu i starijem bratu i da, religijskim vodjama nasuprot zene uhvacene u preljubi.

U svakoj od ovih prica, ljudi koji su bili krivi zbog grijeha tijela, su shavtili da su u velikom problemu. Dosli su Isusu i bili promijenjeni.

S druge strane, ljudi koji su bili krivi zbog grijeha duha, ponosa i oholosti, su slijepi. Oni ne vide svoje stanje. Oni misle da je moguce voljeti Boga i prezirati ljude. Oni su ustvari mislili da su uzori duhovne zrelosti zato sto su izbjegavali grijehe tijela. Nisu bili svjesni da je njihov grijeh mnogo opasniji jer je unistio njihovu sposobnost da vole. i zbog toga su grijesi duha najopasni i najdestruktivniji grijesi od svih.

Mi smo skandalizovani grijesima tijela. Isus je bio skandalizovan grijesima duha.

“Grijesi tijela su loši, ali oni su najmanje lošI od svih grijeha. Sva najgora zadovoljstva su duhovna: zadovoljstvo da ubijedim druge da sam u pravu, da šefujem, da dominiram… zadovoljstvo moći ili mržnje. Jer u meni postoje dvije stvari, koje se nadmeću sa ljudskim bićem koje želim da postanem. To su Zivotinjsko biće, i Djavolsko biće. Djavolsko biće je gore. Zbog toga, hladni, samo-pravedni cjepidlaka koji redovno ide u crkvu moze da bude mnogo blizi paklu od prostitutke.” C.S. Lewis

Ja pretpostavljam da su ovi ucitelji zakona, na pocetku svog zivota imali ljubav prema Bogu i bliznjima. Ali vremenom nesto se dogodilo. Svo njihovo ucenje o Bibliji ih je ispunilo ponosom. Svi njihovi pokusaji poslusnosti su ih ispunili omalovazavanjem za one koji su manje posveceni. Sva njihova duhovna moc ih je ispunila prezirom za slabe.

Ono sto je podmuklo u grijesima duha je da oni koji ih imaju apsolutno nisu toga svjesni. Sa grijesima tijela ti makar znas da si zabrljao. Sa grijesima duha, nemas pojma. Hodas kroz zivot sa kamenom u ruci:

1. osudjivačke misli

2. osjećanje superiornosti

3. netrpeljivost

4. ozlojedjenost

5. malo mjesta za ljubav

Ljudi stoje oko tebe- drhteci u slomljenosti, krivici,, strahu, izgubljenosti – a ti si toliko obuzet tvojom vlastitiom pravednoscu, da ih uopste ne primjecujes. Ili sto je jos gore ti ih vidis ali se ne pomjeras.

Crkva bacača kamenja

Ja cesto mislim o ovome. Zasto crkve stvaraju tako mnogo bacaca kamenja?

Zasto je tako velik broj religioznih ljudi hladan. Oni se ne smiju, ne umiju da se raduju. Ali ima jedna stvar u kojoj uzivaju: Osudjivati one koji su duhovno inferiorni.

• Necije dijete je malo nestasnije – ljudi podizu kamen
• Neciji brak ne funkcionise – drugi kamen
• Neko misli drugačije – jos vise kamenja

Neko je prekoracio liniju, prekrsio pravilo. Ljudi podizu kamenje. i sto je najgore, iako to nece nikad priznati, kamenje ih cini srecnim. Oni se raduju svakom kamenu.

To se nikad ne radi otvoreno. Obicno se to ovako desava: Zena je uhvacena u preljubi. Druge zene u crkvi pricaju o tome: “Jesi cula? Kakva sramota? Kako je samo mogla? Vrte glavu i cvokocu jezikom.

A iznutra, misle ono sto ne zele da izgovore: Nikad je nisam ni voljela. Uvijek sam bila ljubomorna na nju. Ona je ljepsa od mene – i uvijek sam se osjecala obicno i neprivlacno kad sam bila oko nje.

Kamenje moze da bude izglacano, ali ono ubija svejedno.

I tako oni stoje. Zena koja zeli da umre, njeni osudjivaci sa kamenjem u rukama i ON, Isus. Bacaci kamenja ga pitaju: Sta ti kazes?

Isus radi nesto neobicno. On se savija i pocinje da pise u pijesku. To je jedini put koji je zabiljezen u Bibliji, da Isus pise, i tog puta on ne pise na papiru, vec na pijesku , gdje ce rijeci biti vrlo brzo izgubljene. Mi ne znamo sta je pisao, ali tradicija nam kaze da je Isus pisao grijehe onih koji su drzali kamenje. Na primjer: “Stajao pored prozora i posmatrao preljubu mnogo duze nego sto je to bilo neophodno.”

I on im kaze: Hej samo naprijed. Baci tvoj kamen ako zelis, osudi je, kamenuj je ali prije toga razmisli jesli li ti sam bez grijeha. Zapamti da gresni ljudi nisu u poziciji da bacaju kamenje. Kada gresni ljudi osudjuju druge oni automatski osudjuju sebe.

I Isus nastavlja da pise njihove grijehe. Ali on ih pise na pijesku, gdje ce ubrzo biti izbrisani. A onda se nesto nevjerovatno desava.

Neko je spustio svoj kamen. Zatim neko drugi, treci. Odjednom svo kamenje je spusteno.

Zato sto u Isusovoj crkvi, u njegovom zajednistvu nema mjesta za bacanje kamenja. Svi smo gresni.

Spustiti kamen

Da li ti u svom zivotu imas kamen koji treba da spustis? Osuda je tako duboko ukorijenjena u nama da mi ne znamo kako da zivimo bez nje. Mi moramo da kazemo ljudima kakvi su, pogotovo onima koje ne volimo. i Naravno mi smo bogato nagradjeni osjecanjem superiornosti.

Da li ti imas kamenje koje treba da spustis? Mozda usmjereno na tvog oca ili majku, ili na muza, ili na sefa ili kolegu ili na nekog ko te je povrijedio.

Mozda nosis taj kamen toliko dugo da se ne sjecas kako je zivot izgledao bez njega.

Spusti tvoj kamen.

Isus se okrece zeni i kaze joj: Nema puno razlike izmedju tebe i ovih ljudi. Ti si slomeljeni gresnik. Oni su slomljeni gresnici takodje. Svi ste u istom camcu. Zar nije ostao neki bezgresni bacac kamenja da te osudi?

„Ni jedan.“ - odgovorila je zena.

Onda te ni ja ne osudjujem. Nema vise osude.

Idi i ne griješi više

Ali Isus se ne zaustavlja ovdje. On ima jos samo jednu stvar da joj kaze. A onda Isus govori rijeci koje dopiru do srca i vracaju je nazad u zivot. Njegove rijeci je ispunjavaju bolom zato jer joj govore da on zna sve o njenoj proslosti. Ali one je ispunjavaju i nadom jer joj govore da postoji neko ko vjeruje u nju. Ove rijeci ce ostati u njoj do groba. Isus kaze : IDI i NE GRIJESI VISE.

Ja zelim da i ovo zapamtimo. Prihvatiti nekog ne znaci tolerisati sve ono sto ta osoba radi. Ti ne mozes da bez rijeci sjedis i gledas kako tvoj prijatelj upropastava svoj zivot. Prihvatanje ne znaci odbijanje da upozorim i ukazem na gresku. Takvo odbijanje moze biti podjednako tragicno kao i osudjivanje.

Isus je prihvatio zenu uhvacenu u preljubi. On joj je oprostio njen grijeh. Ali Isus joj takodje kaze : Idi i ne grijesi vise.

Zapamti Isusov redoslijed : Prihvati, Oprosti, Kazi : « NE GRIJESI VISE »

Osuda nikada nece promijeniti ljudski zivot. Jedini nacin da promijenis nekoga jeste da ga prihvatis. To je Isusov nacin.

U svom romanu „Jadnici“, Viktor Igo opisuje čovjeka po imenu Žan Valžan, koji je proveo 20 godina na robiji jer je ukrao veknu hljeba. U toku tih godina, zatvor je u njega usadio najgore ljudske osobine. Po izlasku iz zatvora, Žan Valžan je došao u jedno selo ali mu niko nije želio dati prenoćište. Konačno ga je primio seoski sveštenik. Dao mu je najbolju večeru kao da se radi o nekom ministru a ne robijašu i svoj krevet da u njemu prespava. Medjutim, u toku noći je u Žan Valžanu proradio njegov robijaški instinkt. Ustao je i iz kuhinje sveštenika ukrao srebrni escajg i pobjegao. Ujutro su ga uhvatili žandarmi i doveli nazad do sveštenika. Žan Valžan je znao da ga čeka omča oko vrata. Kada su žandarmi upitali sveštenika da li je to njegov escajg, on im je odgovorio da je sve to poklonio Žan Valžanu. Još je dodao: „Žan Valžan, zašto nisi uzeo i veliki srebrni svijećnjak, koji sam ti takodje poklonio“? Začudjeno je posmatrao sveštenika koji mu je prišao i šapnuo: „Žan Valžan, s ovim srebrom sam otkupio tvoju dušu. Više ne pripadaš zlu.“ Žan Valžan se okrenuo i otišao kao potpuno novi čovjek. Cijeli svoj život je pomagao siromašnim ljudima. Osnovao je industriju od koje se hranila čitava pokrajina. Uvijek je bio spreman da se žrtvuje za druge. Jedan akt oproštenja je promijenio njegov život.

Pokusaj da zamislis sta bi se dogodilo u tvom i mom svijetu kada bismo prihvatili Isusov nacin. Sta bi se dogodilo kad ne bi bilo nikog da podigne kamen i kad bi svi ponovo postali aktivni u poslu spasavanja zivota?