na ovaj ili onaj način, mogla propovijedi u bogomoljama. Da li to političarima ove zemlje nedostaje demogoške ubjedljivosti ili su se namjerno opredijelili za ovakve poruke, budući da ni oni sami ne vide drugo rješenje za stanje zemlje, osim u intervenciji Nebeskog bića?

Nova socijalistička partija osnovana prošle godine, nudi glasačima „Nadu, viziju i energiju.“ Ne treba pojašnjavati koliko su prva dva termina vezana uz religiju, iako se povremeno koriste u politici. Kada je u pitanju energija, ne znamo da li iz ove stranke misle na prirodne energetske resurse BiH koji nikako pravilno da se iskoriste, bar ne na dobro svih ili na snagu mlade i nove stranke. No malo je šta novo u ovoj stranci jer je predsednik ove stranke dosadašnji član već postojeće stranke (Socijalističke partije). Većina promjena koju političari obećavaju često se odnose na promjenu stranačkih dresova.

Kad smo kod promjena, to je inače glavna parole …. stranke čijeg imena ne mogu da se sjetim u ovom trenutku pisanja. U svakom slučaju, promjena, (grčki μετάνοια), obraćenje … je termin koji se koristi za objašnjenje onoga što se desi sa osobom kada doživi susret sa Bogom. Dalje značenje ove grčke riječi uključuje i koncept pokajanja, što bi zaista imalo velikog smisla u kontekstu politike i političara.

„Srpska zauvijek“ je izborno geslo vladajuće partije u Republici Srpskoj koja i dalje igra na kartu očuvanja nezavisnosti, kao svom glavnom adutu. Ime kantona koji zauzima 49% teritorije BiH sve češće u politici postaje sinonim za „obećanu zemlju,“ budući da zemlja preko Drine i dalje pripadnike istog naroda sa ove strane naziva jednostavno „bosancima“ (iskustvo autora koji je u njoj proveo četiri godine). S obzirom na preveliko spajanje i miješanje države i religije, premijera i vladika, u dosadašnjim poslovima, parola bi bila jednako tačna da je termin „zauvijek“ (vječnost je ipak više dio riječnika religije nego politike) zamijenjen ovim „Vo vijeki vijekova.“

I možda najbliže crkvenom žargonu, vjerovatno ne bez razloga, je predizborna poruka HDZ-a koji se prezentuje kao „Snaga kojoj vjerujem.“ Ako bi neko ušao slučajno u bilo koju bogomolju i čuo ove tri riječi jednu za drugom nikako ne bi posumnjao da se one odnose na božanstvo. U kontekstu izbore u BiH, ova snaga su u stvari grupa ljudi koja se već nekoliko puta dijelila u različite frakcije, a svojim imenom, kao i skoro sve druge stranke u ovoj zemlji, zastupa samo jedan dio naroda koji žive na ovim prostorima. Tako da svaka predizborna kampanja pomaže i dalje u raslojavanju i razjedinjenju ne samo tri većinska naroda nego i svakog od tih naroda pojedinačno. Kao da su se skoro svi dogovorili da slijede onu drevnu latinsku misao: „Divideet impera .“ Glavna ideja je da se jedna sila razbije veće i snažnije koncentracije moći na manje. Budući da je to ideja i onoga što zovu novi svjetski poredak, nije nikakvo čudo što se on upražnjava i na našim prostorima, uz pomoć „naših“ političara.

Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.

 

Web portal index.hr, kao i mnogi drugi, objavili su vijest kako će engleski fudbalski klub Manchester United u narednoj sezoni izdvojiti 95 miliona funti, te da će taj novac investirati u igrače, trening-centar i stadion. I pored pet puta većeg duga, izvršni direktor ovog kluba David Gill izjavljuje: „Novca, dakle, definitivno ima.“

E pa gospodine Gill, možete li tu rečenicu ponoviti pred roditeljima 24 000 djece koja umru svake godine od posledica siromaštva? Možete li im reći kako novca definitivno ima, ali ono što nedostaje jeste želja i volja da se taj novac pravedno (ne jednako) podijeli za dvije drevne ljudske potrebe: hljeba i igara?

Naravno, svako od nas manje ili više doprinosi finansijskoj neuravnoteženosti na ovom svijetu, na ovaj ili onaj način. Ali po kojoj matemtičkoj funkciji su Chris Smalling i Javier Hernandez zaslužili 18 miliona funti za svoj dolazak u ovaj engleski klub? Koliko dječijih života se uopšte može uporediti sa preplaćenim sportistima i njihovim luksuznim klubovima? I u kom trenutku samo posmatranje ovih takmičenja i takmičara počinje da bude etički neispravno? Da bi zlo trijumfovalo potrebno je samo da dobri ljudi ne čine ništa, a da bi neko od ovih mališana preživio i nastavio da živi dovoljno je da se neki od ovih ljudi odreknu nekih svojih višaka? Moj prijatelj Gregor koji je nedavno posjetio Ugadnu u svojoj režiji sa još dva svoja prijatelja, za manje od 100 € je kupio olovke i sveske mališanima u dvije osnovne škole!!

Ne želim da zvučim kao neki izgubljeni fundamentalista u modernom svijetu, ali mislim da bi svaki sledbenik siromašnog Isusa, i svakog drugog boga i božanstva zainteresovanog za ljude, trebao razmisliti šta i koga podržava svojim aktivnostima.

 

http://www.youtube.com/watch?v=JKfZrbS79To

 

Tekst kojeg Eli često spominje u filmu je iz druge Pavlove poslanice Timotiju 4. poglavlja 7 stih - "Dobar rat ratovah ... vjeru održih." Iako je sniman u kontekstu hrišćanstva, film svojom tematikom zadire u svaku religiju svojim pitanjem očuvanja i praktikovanja vrijednosti svetih spisa i knjiga. I pored postmodernističke duhovnosti koja nije zainteresovana za institucionalnu religioznost, fundamenzalistički pristup vjeri je prisutan u skoro svakoj denominaciji svih vrsta. Za mnoge vjernike, pa i za neke vjerske lidere, mnogo je važnije očuvati "sveti kod" nego ga sprovesti u djelo - tako su odavno nastali hipokriti koji su religiju učinili suvoparnom, dosadnom pa čak i negativnom. Sa druge strane, živjeti po načelu nije samo borba sa svijetom oko sebe nego i sa svijetom u sebi, koja čini se da je teža i komplikovanija od ove prve.

http://www.youtube.com/watch?v=u8lGCjd9W8U

 

Priča se vrti oko toga da su Bogu ljudi najzad dosadili i on želi da ih uništi. Zašto? Paaa, film i nije baš mnogo određen oko ovog pitanja. Neka od nagađenja su mržnja, rasizam i rat. Jedna od ličnosti u filmu kaže da je to zbog toga što je Bogu „muka od svega.“ Prvi put Bog je to uradio pomoću potopa, a ovaj put on na zemlju šalje anđele koji će da urade taj ružni posao, iako se ne daje odgovor zašto anđeli a ne neka globalna katastrofa poput one u 2012. No jedan od anđela, Mihael (Paul Bettany), se ne slaže sa Božjim planom. On voli ljude skoro kao Bog (i ovdje nedoslijednost: ovaj anđeo ih očigledno voli više od Boga no ...) i stiže sa kamionom punim oružja sačuva kelnericu po imenu Čarli (Adrianne Palicki) koja treba da rodi nekoga koji je jedina nada ovog svijeta, a koga Bog želi da uništi (!!!???##). Ni nekima u filmu nije jasno o čemu se u stvari radi: kuvar govori Mihaelu kako sve ovo nije ni slično onome što on zna o Bogu i Bibliji, na što mu Mihael odgovora riječima koje negiraju istu kao neki izvor istine. Doug Jones koji glumi u ovom filmu sam kaže da mu je bilo čudno glumiti u filmu u kome je Bog negativan lik, ali po njegovim riječima „htjeli su da iskoriste moje lice i ime da promovišu film, tako da je to onda bilo važno i za njega.“ Ukoliko želite nešto da saznate o biblijskoj priči o uništenju zemlje, bolje pročitajte te tekstove nego da se oslanjate na ovakve i slične filmove. Nadamo se samo da im neće pasti na pamet da snimaju i drugi dio.

 

http://www.youtube.com/watch?v=vAaoFfh7CSQ

 

Upotrijebivši Roberta Downey Jr. i fantastičnog Jude Lawa film čini se da je pogodio dobitnu kombinaciju – bar što se tiče prihoda na blagajnama kada se uporedi sa uloženim novcem. I Sherlock i njegov pomoćnik Dr Watson su se pomakli od uobičajenog prikaza dvojice starijih likova – oni su ovaj put mlađi, spretniji u borbi ali i u vezama sa suprotnim polom. Njihov glavni neprijatelj je Lord Blackwood (Mark Strong), negativni član hramske lože Templara u Londonu, tačnije sin njenog predsednika. Standardna priča o crnoj ovci u porodici, Blackwood se odmetnuo i želi sve za sebe: moć i novac. Sherlock naravno otkriva da je početni uspjeh i strah koji Blackwood širi povezan samo sa sujevjerjem i predrasudama: magija ne postoji, samo jasne činjenice (koje i nisu tako jasne svima). Bez obzira na citiranje Biblije (apokaliptična knjiga Otkrivenje Jovanovo), magiju i rituale, ovaj film ne vjeruje u natprirodno – sve je čisti racio, što je pomalo čudno za postmoderno vrijeme u kome je nastao. Ne postoji ni đavo ni bog, svi problemi se mogu riješiti dedukcijom, doduše neobičnom i nesvakidašnjom koju naravno posjeduje Sherlock Holmes. Uvođenjem profesora Moriartyja iz sjene, postavljena je scena za nastavak ovog filma, u kome se i sledeći problem treba riješiti, bilo da se Dr Watson oženi sa Mary ili ne.

http://www.youtube.com/watch?v=EiYWgkJzjkk&feature=related

U domovini mu se vraćaju i teške slike iz djetinjstva (smrt majke), a sve otežava susret sa distanciranim i autoritarnim ocem, sir John Talbotom (Anthony Hopkins). Mnoštvo nasilja, krvave scene, ugrizi, rane ... doprinose tome da film nosi oznaku R (ograničena gledanost: djeci ispod 17 godina nije dozvoljeno da sami gledaju ovakve filmove – mada je upitna korisnost gledanja i za ostale). Ono što privlači moju pažnju je rečenica sa početka filma (a možete je pronaći u svakom online opisu priče): “Svaki čovječ koji čist u srcu i govori svoje molitve noću, Može postati vuk kada on naiđe i jesenji mjesec je pun.“ Cijela poenta je da vam ništa ne pomaže u borbi protiv izopačenja vaše prirode i naravi na ovaj način. To se dešava dobrim osobama, pa i pobožnima (kao što tekst kaže, one koje izgovaraju svoje molitve noću): ništa ne pravi razliku, kada izađe pun mjesec sve je već prekasno. Osim okultnog prikaza dijela stvarnosti, upravo ovaj determinizam je ono što me naročito brine u ovakvim i sličnim filmskim ostvarenjima. Ja sam osuđen na određenu sudbinu i ništa ne može da je promijeni. Ovo se posebno pokazuje u određenim aspektima naših života, naročito na našim balkanskim prostorima, gdje se ljudi sažive sa svakim oblikom života i neživota, zbog nekog sudbinskog određenja. Tako, siromašni moraju da budu uvijek siromašni, a jadni i odbačeni da budu odbačeni i jadni. „Tako im pao grah, takva nafaka, takav ti je horoskop, neko ga prokleo, bacio nešto...“ i milion sličnih zvučnih termina kojima je glavni cilj da zarobe pojedince i grupe u statusu quo i da se zadovolje njime bez obzira kako nakaradan bio. Istina je drugačija: možda i nisi uvijek odgovoran za svoju istoriju, ali ti sam određuješ svoju geografiju: ne mogu da promijenim gdje sam bio, ali mogu da utičem gdje ću se danas naći. Možda nisam mogao da promijenim svoje roditelje, ali mogu da promijenim kakav ću ja biti roditelj. I kao što Bono iz U2 pjeva, „Where you live should not decide, whether you live or whether you die.“ Naš život ne određuje izgled mjeseca niti sadržaj kafienskog ostatka na dnu šolje nego naše odluke. Mnogo toga se još uvijek može promijeniti. Ne zaboravite da uvijek imate na raspolaganju onu noćnu molitvu.

http://www.youtube.com/watch?v=q6CJenNMsb4

 

Trideset godina kasnije Warner Bros. Pictures i režiser Louis Leterrier prave novu verziju Borbe titana. Uz pomoć kompjuterski generisanog dizajna, čudovišta su strašnija i realističnija (bolja) nego ranije, što se ne može u potpunosti reći za ostatak filma. Persej, siromašni ribar, rođen od žene a opet sin Zeusa, je vođen gnjevom protiv boga Hada koji je dobio odobrenje da istrijebi nepodobne ljude. Bogovi, čini se imaju veoma slične emocije prema ljudima: nisu zadovoljni sve većom ljudskom arogancijom, a samim tim nedostatkom obožavanja. Predvodeći grupu neustrašivih ratnika, Persej kreće na neizvjesno putovanje u zabranjene svjetove. U borbi protiv prokletih demona i neustrašivih čudovišta, može da preživi jedino ako prihvati svoju moć boga i kreira sopstvenu sudbinu. Tako da se cijela priča vrti oko borbe za moći, koja se ovaj put vodi ne između istoka i zapada, Rusije i Amerike, nego između bogova i ljudi. Zanimljiva teza, zar ne? Čini se da je čovjek najzad (ili ponovo) pronašao pravi izvor svojih problema: u bogu / ili u više njih. Rješenje svih problema nalazi se shvatanju kako je čovjek u stvari bog. Osim pokušaja pravljenja rimejka jednog filmskog hita, ovdje je na djelu obnavljanje neopaganske, a danas new age filozofije: čovjek je sam sebi bog, autoritet – dovoljno je da nauči sva načela duhovnog zakona „uradi sam“ i problem je riješen. U stvari, taj problem i nije u njemu nego van njega, a kraj je onda kada svako od nas shvati da je on u stvari bog. Zanimljivo je samo koliko su ovi „današnji“ New age bogovi veoma slični onim helenističkim – ni traga od božanski uzvišenih vrijednosti. Možda najbolja zajednička osobina im je stalni sukob.

 

http://www.youtube.com/watch?v=RbuEhwselE0

 

Hipatija je zaista postojala, živjela je između 350 i 415 godine nove ere u Aleksandriji, gdje je i smještena radnja ovog filma. Širi okvir priče je postanak nove, hrišćanske religije, koja se za svoje mjesto pod suncem i u srcima ljudi bori sa paganizmom, a kasnije sa judaizmom. Tvorci filma su (pisci scenarija su Mateo Gil i Alejandro Amenabar koji je i režiser) se zaista potrudili da prikažu tamnu stranu hrišćanstva i možda je dodatno zatamnili. A možda je i bolje reći da ovako uistinu izgleda hrišćanstvo bez Hrista, tj. bez onih osobina i karakteristika koje je on stalno poučavao, a koje su njegovi sledbenici često mijenjali za ime i čisto deklarisanje. Sukob nauke i vjere je jedna od modernih tematika dotaknuta u ovom filmu, s tim što je sva simpatija režije na strani nauke koji očigledno smatraju da su ovo nepomirljivi stvarnosti. Vjeru (nedostojanstveno) predstavljaju biskupi željni vlasti i vjernici žedni krvi svojih neistomišljenika. „Parabolani,“ crkvena policija zadužena za očuvanje reda i mira je slična stvarnoj sličnoj ustanovi koja je postojala, inkviziciji – samo što je ova druga bila mnogo okrutnija. Hrišćani su u ovom filmu prikazani kao ratoborna, netolerantna i neobuzdana rulja. Ako bi se iz njega poučavali, sigurno bi svašta mogli da naučimo, samo je pitanje koliko je od toga uistinu tako u stvarnosti. U svakom slučaju, svaki pojedini hrišćanin se može poučiti kakav ne treba da bude i koliko je potrebno Hristovu religiju ponovo prikazati onakvom kako je opisana u Bibliji i kakva je bila u početku, oslobođenom tradicije i ljudskih slojeva nakupljenih vijekovima. A možda najpotrebniji podsjetnik za sve nas se nalazi u tome da ne procjenjujemo cijelu grupu ljudi, koja god ona bila, prema jednom njenom predstavniku, sviđao se on nama ili ne. Ovo je od izuzetne važnosti u današnjem društvu gdje javno deklarisanje ne samo da može prevariti nego nanijeti mnogo šteta onima koji su istinski na toj strani. Ovo važi za sve nas, bilo kojoj "grupi" pripadali.

 

http://www.youtube.com/watch?v=X5-aOpznm44

 

Ona obrađuje temu života zaposlenih žena u megapolosima današnjice koji nemaju vremena za brak, volje za djecom ali imaju izrazitu potrebu za zadovoljenjem svojih seksualnih potreba. Takođe, teme poput seksualno prenosivih bolesti, sigurnog seksa i promiskuiteta (čestog mijenjanja seksualnih partnera) su uveliko zastupljene u ovoj seriji. 2007. godine, časopis Time je proglasio ovu seriju kao „jednu od 100 najboljih TV emisija svih vremena.“ Pored pokušaja da zarade novac i zasmiju publiku (žanr ovog filma je romantična komedija / drama; iako je označena velikim slovom R zbog velikog sadržaja seksualnosti i puno psovki), tvorci filma žele da gledaoce nauče tri bitne stvari, koje se ne suprote samo hrišćanskom moralu i kulturi (zemlje iz koje film potiče) nego i učenju svih monoteističkih religija.

1. Seks je osnovna stvar u životu – lik Samante iz filma ovo jako dobro prikazuje svojim strahom od gubitka želje u svojim poznijim godinama. Život bez seksa je, po ovoj ideji, život bez smisla; zato iskorisite vrijeme i ne razmišljajte o školovanju, zaposlenju i ostvarivanju bilo kakvog pozitivnog uticaja za svoju zemlju i na ljude oko sebe. Zadovolji svoje želje, a prvenstveno seksualne.

2. Život u braku je glup i dosadan – sve osim Samante su udate i to više nije zanimljiv život kao nekada, jer su sada tu muž i djeca. Veoma je zanimljivo često plasiranje ove ideje u javnost putem filmova i reklama, što neki povezuju sa načinom borbe protiv porasta stanovništva na ovoj zemlji. Iako nisam toliko „u fazonu“ zavjera, svakome je jasno i očigledno da pojedini ljudi koji stoje ispred i iza kamera imaju nešto protiv davanja obećanja „dok nas smrt ne rastavi.“ Možda zato što mnogi od njih u tome nisu uspjeli.

3. Homoseksualnost je normalna, prirodna, lijepa i mora biti legalizovana – Jedna od prvih scena u filmu je homoseksualno vjenčanje u Konektiketu, SAD, iz 12. novembra 2008. godine. Možda je i ovo jedan od pokušaja smanjenja populacije, reći će sledbenici teorija zavjere. U svakom slučaju, ovo više nije skromni poziv za poštovanjem ličnih sloboda i na ovom području ljudskog života, nego nerijetko nasilni zahtjev svima da se pomire sa onim što je po njihovom ličnom ubjeđenju i uvjerenju neprihvatljivo, a za neke i bohgohulno. Jedini poziv koji bi pisac ovog teksta uputio čitaocima istog je da pronađu za sebe izvor informcija na kojima će zasnivati svoje životne vrijednosti dalje od Hollywooda i da svoje odluke donose znajući da će sami lično snositi posledica pogrešnih izbora.

http://www.youtube.com/watch?v=bZ7Li5w2I-k

 

 

Još jedan veoma moćan spoj kamere i kompjutera. I možda se ovdje nalazi i slaba tačka ovog filma: čini se da glavnom glumcu, Dastanu, (Jake Gyllenhaal) nije bilo dovoljno devet mjeseci vježbe za oprobavanje u parkour vještini ili onoga što se takođe naziva slobodno trčanje (freerunning). U određenim momentima gledaoci pred sobom imaju slow motion koji je tu upravo da nadoknadi njegove slabosti. Takođe ovaj glumac odudara prilično od sredine u koju je stavljen svojim izgledom, posebno licem, koji je daleko od izgleda Perzijanca ili bilo koga drugog sa Bliskog istoka.

Sa druge strane, film ističe glavnu karakteristiku većina naroda bliskog istoka, a to je poštovanje i vrijednost porodice. Ona se stalno ponavlja kroz prikaz odnosa oca i sina, brata i brata. Ali takođe pokazuje kako se i ovaj sveti odnos može pokvariti i kako ga uglavnom u životu kvari pohlepa, želja za novcem, moći i vladanjem jedni na druima. Mislim da većina gledalaca ima mjesta za popravak na ovom području svog života. Samo što u našem slučaju mi nećemo imati 1000 prilika za to, jer ne posjedujemo nož koji vraća vrijeme unatrag.

To je druga velika tema ovog filma: kako ispraviti ono što se u prošlosti desilo, a što nismo željeli da se desi ili nismo mogli da spriječimo. Lijepo bi zaista bilo imati takvu mogućnost, ali na žalost, kada se završi film poslije 103 minuta, mi shvatimo da je život van ekrana malo drugačiji. Ostaje nam jedino da više razmišljamo o našim riječima, postupcima i odlukama, jer ne postoji mogućnost „save game“ i nastavi kasnije.

Kada princeza Tamina (Gemma Arterton) objašnjava cijelu priču o nožu, vidi se da ko god da je pravio ovu priču dosta je pozajmio od biblijskih priča ili njenih tumačenja (ispravnih ili pogrešnih, procijenite nakon čitanja biblijskih tekstova). Dastan dolazi iz siromaštva da postane princ (Mojsije / Musa); kaže da je bogovima dosadila zloća ljudi i da su riješili da ih unište pustinjskom oslujom (potop i Noje / Nuh) te da je rješenje nađeno u djevojci čistog srca koja je zastupala ljudski rod. Iako u ovoj djevojci neki vide sliku Isusa iz Nazareta, čini mi se da je njena uloga bliža katoličkom viđenju djevice Marije, koja je prilično istisnula posredničku ulogu Isusa Hrista i zauzela mjesto Boga. To je naročito vidljivo u Međugorju, Mariji Bistrici, Lurdu i na mnogim drugim mjestima širom svijeta.